Objavljen rad u časopisu Filologija

Sažetak

Hrvatski jezik u procesu standardizacije, na novoštokavskoj osnovici, normiran je kao jezik s visinskim naglasnim sustavom (s četirima naglascima i zanaglasnom dužinom). No osim visinskoga naglasnog sustava u javnoj i službenoj uporabi (su)postoji i udarni naglasni sustav (s udarnim ili dinamičkim naglaskom). Udarni naglasni sustav veže se za govore na području čakavskoga i kajkavskoga narječja, i to pretežito gradske govore. Unutar obaju sustava uočavaju se varijante izgovora, a unutrašnjim migracijama govornika dolazi do miješanja značajka jednoga i drugoga sustava, primjerice u vidu prilagodbe mjesta naglaska prema standardu kod govornika iz udarnoga naglasnog sustava. Svi se ti sustavi ostvaruju u javnome prostoru i u govoru obrazovanih govornika, od kojih se očekuje standardnojezični izgovor. Od kraja prošloga stoljeća među jezičnim normircima zamjećuju se različite koncepcije naglasne norme, tj. stavovi o tome kako pristupiti stabilizaciji norme, upravo zbog raskoraka uporabe i kodifikacije. S ciljem da se prikaže koja je koncepcija prevagnula, u radu se donosi pregled suvremene naglasne norme u normativnim priručnicima, ali i pregled rezultata najnovijih sociofonetskih istraživanja koja pokazuju stavove govornika o kodificiranim naglascima i različitim naglasnim sustavima. S druge strane, budući da se naglasnoj normi pridaje najmanje pozornosti u obrazovnome procesu, između ostaloga i zbog složenosti propisane norme koja je teško doseziva govornicima iz područja s udarnim sustavom, daju se preporuke za sustavnije poučavanje hrvatskih naglasaka, uzimajući u obzir varijetetnost standarda.

Opširnije ovdje: https://doi.org/10.21857/mnlqgcpney