Objavljen izvorni znanstveni rad u časopisu [sic]

Sažetak

Fokus rada je na ekokritičkim diskursima o prostoru u kontekstu klimatske krize, s obzirom na različite razine na kojima se ta kriza manifestira, i njihovim artikulacijama u vizualnim umjetnostima. Naime, dok su se rane ekološke teorije, a time i ekokritika, temeljile na čovjekovoj povezanosti s lokalnim ekosustavima, urbanizacija i globalizacija doprinijele su udaljavanju suvremenog čovjeka od lokalnog ekosustava u koji je usađen. Takve su promjene ujedno uzrokovale odvajanje čovjeka od složenog lanca proizvodnje i potrošnje ekonomskih dobara te njegova učinka na okoliš. Uslijed navedenog problema, mnogi su teoretičari prepoznali potrebu za ponovnim povezivanjem čovjeka i okoliša koje bi rezultiralo boljim razumijevanjem okolišnih procesa, međutim, nove okolnosti poput razvoja novih tehnologija (npr. GPS, Google Earth i sl.) i sve prisutnije klimatske promjene zahtijevale su nadilaženje sfere lokalnog i pomak prema globalnom. Recentniji se teorijski interes u tome smislu odmiče od prostora poimanih unutar ljudskih skala (engl. scale) prema planetarnim prepletenostima i kozmopolitskim vizijama s ekološkim predznakom. Navedeni se sklop problema u teorijskoj literaturi naziva 'problemom skale' koji istovremeno zahvaća kategorije vremena i prostora. Slijedom toga, u radu će se izložiti osnovni estetski problemi koje postavlja klimatska kriza, prije svega načini na koje vizualne umjetnosti koje implementiraju nove medije i tehnologije pokušavaju integrirati heterogene dimenzije lokalnog i globalnog u jedinstven narativ.

Ključne riječi: lokalno, globalno, planetarno, ekokozmopolitizam, multiskalarnost, ekokritika, vizualne umjetnosti, nove umjetničke prakse, lokativna medijska umjetnost

https://doi.org/10.15291/sic/1.16.lc.2