Jesu li žene jednako vidljive?

U tekstovima koji slijede donosimo nekoliko primjera koji potiču na razmišljanje o tome koliko su žene vidljive u društvu i kako se ta vidljivost oblikuje.

Kad student zatrudni

U pravilnicima o studiranju na sveučilištima redovito se navodi članak o mirovanju studentskih obveza. U stavcima toga članka obično stoji ovako:

Prava i obveze studenta miruju:  za vrijeme vojne službe koja nije djelatna, za vrijeme trudnoće…

Na neosjetljivu uporabu jezika upozorila je germanistica prof. dr. sc. Zrinjka Glovaci-Bernardi 2008. u monografiji Kad student zatrudni upozoravajući na apsurdnost dosljedne uporabe generičkoga muškoga roda te preporučujući uosobljenu komunikaciju i uporabu muških i ženskih mocijskih parnjaka (imenica muškoga i ženskoga roda za osobe), posebice u konkretnim kontekstima, s težnjom veće vidljivosti žena.

Želi li se izbjeći udvajanje imenica za muške i ženske osobe, može se upotrijebiti pridjevska konstrukcija (npr. studentske obveze), no kada je važan rod, tada ga treba i izreći. Dakle, u pravilnicima i drugim takvim tekstovima bolje je:

Studentska prava i obveze miruju u sljedećim slučajevima: studentima ili studenticama za vrijeme vojne službe koja nije djelatna, studenticama za vrijeme trudnoće…

Imenice muškoga roda, posebice u množini, sa značajkom općega, generičkoga roda (npr. prava svih studenata), mogu se upotrijebiti u uopćenoj komunikaciji, i to u jezicima s gramatičkim rodovima, kao što je i hrvatski. Istraživanja su pokazala da je takvo izricanje uključivije za nebinarne osobe.

Na kraju, možemo zaključiti da su i uosobljena (osjetljiva) komunikacija (u kojoj se ističe rod) i uopćena (neutralna) komunikacija (u kojoj se ne ističe rod) uključivi tipovi komunikacije, no važno je pripaziti kada se koji tip upotrebljava. Pravni tekstovi jesu mjesto uopćene (neutralne) komunikacije, no i u njima mogu biti mjesta za osjetljiviji pristup, kao što je pokazao i ovaj primjer.

Što piše u udžbenicima?

Rodnu neravnopravnost često ne primjećujemo u naizgled sitnim, svakodnevnim primjerima. No, počinju li se promjene događati upravo onda kada usmjerimo pažnju na te male, ali važne detalje?

U jednom udžbeniku i zbirci zadataka iz matematike za drugi razred osnovne škole iz 2024. godine analizirani su zadaci koji se odnose na posjedovanje određene količine novca ili drugih predmeta.
U 11 zadataka dječaci imaju više od djevojčica, u 4 djevojčice imaju više od dječaka, dok je u 8 zadataka rezultat jednak.

U prikazima svakodnevnih aktivnosti majke i bake peku kolače i pite, spremaju zimnicu, djevojčica pere čaše, majka kupuje online, nabavlja sok za djecu i sprema odjeću u kovčeg. Spominju se i gospođe koje prodaju na štandu ili prodaju cvijeće.
Očevi, s druge strane, putuju, rade u Njemačkoj ili odlaze u trgovinu za kućne ljubimce, dječaci češće postižu najbolje rezultate u sportskim disciplinama.

Zanimanja navedena u muškom rodu su: vrtlar, kuhar, medicinski tehničar, postolar, prodavač, ljekarnik, konobar, komunalni redar i stomatolog.
U ženskom rodu pojavljuju se: cvjećarica, frizerka, učiteljica, ravnateljica, pedagoginja, liječnica i bankarica.

U pojedinim primjerima navode se i mocijski parnjaci, primjerice: trkači i trkačice, prijatelj i prijateljica, kadeti i kadetkinje.

Primjetna je česta upotreba množine muškog roda kao generičkog oblika: ribari, drvosječe, učenici, skijaši, stanari, građani, skiperi, tamburaši, prodavači, doktori. Ženski se rod nikada ne koristi kao generički oblik.

Zanimljivo je i da je u zadacima korišten poziv „Postani detektiv“, ali ne i „Postani detektivka“.

Iz navedenih primjera jasno se ocrtavaju obrasci tradicionalne podjele rodnih uloga i stereotipnog prikazivanja zanimanja i svakodnevnih aktivnosti. Takvi primjeri možda djeluju bezazleno, no upravo kroz njih djeca oblikuju svoje predodžbe o tome tko putuje, tko zarađuje više, tko brine o kućanstvu, a tko obavlja „ozbiljna“ zanimanja. Kada se određene uloge i poslovi sustavno vežu uz jedan rod, učenicama i učenicima se implicitno poručuje što je „uobičajeno“, „poželjno“ ili „primjereno“ za djevojčice, a što za dječake.

Obrazovni materijali nisu samo prijenosnici znanja iz matematike, jezika ili prirode, oni su i snažni nositelji društvenih poruka. Upravo zato važno je propitivati kakve slike svijeta nudimo djeci i kakve mogućnosti pred njih stavljamo.

I mi na Sveučilištu pišemo udžbenike. Koga u njima šaljemo na službeni put, kome prepuštamo pečenje kolača, a kome smo namijenili više novaca 😊?

Gdje su žene u povijesti?

U popularnom manualu 19. stoljeća autora Michaela Ryana napisanom uglavnom za medicinsko čitateljstvo, Manual primaljstva (1828.) piše da žene ne mogu biti liječnice, jer su ženine sposobnosti definirane njenom fiziologijom. Autor je utvrdio da je svaki aspekt ženskog karaktera – um, emocije, ponašanje, zdravlje i snaga – u konačnici povezan s njenom reproduktivnom ulogom, čime je ona biološki programirana za život u kući. Djelo je u sljedećim desetljećima doživjelo nekoliko reprintova u Velikoj Britaniji.

Ugledan medicinski časopis „The Lancet“ nakon 1870., kad je glas žena u društvu postajao sve čujniji, redovito je objavljivao stručne članke s dobro osmišljenom argumentacijom protiv ulaska žena u liječništvo.

Do pred Drugi svjetski rat mnoge Europljanke nisu mogle raditi, odlaziti na liječnički pregled, upisati fakultet, otvoriti račun u banci, dobiti putovnicu ili vozačku dozvolu bez muževljeve dozvole.

Žene iz siromašnih obitelji koje su najviše osjećale povećanje cijene kruha i oskudicu namirnica, činile su jezgru mase koja je započela Francusku revoluciju i ulazak nižih slojeva u politički život. Ipak, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina temeljni je dokument Francuske revolucije (1789.) kojim je nastavljena patrijarhalna tradicija unutar koje su sloboda i jednakost postali isključivo pravo muškaraca. Francuska dramska spisateljica i esejistkinja Olympe de Gouges, kritizirajući androcentristički pristup Deklaracije, objavila je Deklaraciju o pravima žena građanki (1791.) što se smatralo krajnje subverzivnim, pa je autorica, dvije godine nakon objavljivanja djela, giljotinirana.

Žene su u Švicarskoj dobile pravo glasa 1971. godine.

Švedska je bila prva zemlja na svijetu koja je 1867. godine uvela ograničeno biračko pravo za žene koje se odnosilo samo na općinske izbore.

Povjerenstvo za rodnu ravnopravnost